2.)
VRSTE PČELA KOJE SU PONIKLE U EUROPI
Postoje 3 (tri) osnovna tipa po porijeklu iz Europe:
2.1. APIS MELLIFERA LIGUSTICA , pronađena i klasificirana po pronalazaču Spinola-i,
godine 1806 – poznata u cijelom svijetu kao Talijanska pčela. Prva joj je postojbina Apeninski poluotok (Italia), a njeno širenje na sjever su zaustavile Alpe. Vrlo je rasprostranjena i skoro 100% prisutna u USA (Sjeverna Amerika), Južnoj Americi, Australiji i u Južnoj Europi.
Vrlo je prihvaćena, poznata i sačuvana kao komercijalno uspješna u cijelom svijetu.
Ona je vrlo blage ćudi, ne baš poznatih osobina da sačuva i obrazuje pravo zimsko klupko ali proizvodi vrlo puno meda. Nepoželjne osobine su joj da formira velika, ponekad ogromna društva u toku zime, što je osobine njezine prvobitne postojbine – Južne Italije, (Ligurski-Đenovski zaljev), gdje su zime blage, sa ranim početkom proljeća, tako da ne treba brinuti o količinama hrane koju troši zimi. Zato je vrlo neekonomična i troši ogromne količine hrane u toku zime. U USA ju zbog ove osobine ne nastoje očuvati kroz zimu, jer je vrlo neekonomična, pa najesen veliki komerciojalni pčelari uništavaju u sjevernim dijelovima (Montana, Nebraska, Ilinois, Sjeverna Kalifornija), a na proljeće nabavljaju tzv. paketne rojeve iz južnih dijelova USA (San Dijego, Louisiana, Florida), i Meksika. Ove paketne rojeve komercijalni pčelari nastoje brzo i burno razviti do glavnih paša, kada ih maksimalno iskoriste za proizvodnju svih vrsta pčelinjih proizvoda….
Po boji se ova pasmina odmah raspoznaje jer ima izrazito žutu do oker boju, tako da su matice obično obojene kao zlatnom bojom i vrlo lijepo izgledaju. Trutovi su također žute boje, i crtići koje obično djeca (a i mi odrasli) gledamo su nalik na trutove ove pasmine (Maja-pčela i Pavo-trut). Vrlo je popularna vrsta pčela, često je zovu i "zlatna pčela" – (Aurea).
To je sitnija vrsta pčele, sa izduženim tijelom, duljih krila i nogu, a tu osobinu imaju sve pčele iz južnih krajeva.
##MEDONOSNE OSOBINE## Imaju dulje rilce, (6,3÷6,6mm), vrlo su nervozne i agresivne. Imaju polagan proljetni razvoj, zajednica se razvije do vrlo jakih zajednica u kasno ljeto i u jesen. Prezimljavaju u velikim zajednicama i troše ogromne količine hrane za prezimljavanje. U hladnijim područjima teško podnose zimu. Ako su u toku paše prinosi slabi u vrijeme glavnih paša, često znaju stradati od gladi. Ponašanje na saću varira, najčešće su mirne kod pregleda. Nemaju izraženu sklonost rojenju. Sklone su krađi. Imaju slabije razvijen instinkt za sakupljanje hrane. Slabo brane košnicu i nemaju izražen obrambeni nagon.
Dlačice su guste i kratke
, kubitalni indeks se kreće od 2,0 do 2,7.
(s6)
Slika 1. Duljina rilca presudna je kod skupljnja nektara......
2.2. APIS MELLIFERA CARNICA, pronađena i klasificirana po pronalazaču Pollmann-u, godine 1879 - poznata u cijelom svijetu kao Kranjska pčela, prema regiji u Sloveniji gdje je izvorno prvi puta zatečena, pronađena i klasificirana. Vrlo je rasprostranjena i 100% prisutna u Sloveniji, i južno od Slovenskih Alpa, prostora Panonske nizine (Hrvatska, Srbija, BiH) i Balkanskog poluotoka (Bugarska, Rumunjska), dakle u cijeloj regiji Sjevernog Balkana. Njezino opće-poznato ime je Kranjska pčela. Vrlo je popularna među pčelarima zbog svoje izrazite blagosti i blagom, skoro nezainteresiranom ponašanju kod pregleda društava. Po veličini spada u serdnje veliku, prema ostalim vrstama (Talijanska pčela) ponekad izgleda mala…
Kranjska pčela zadržava pretežno tamnu do sivo-crnu boju, a društva su preko zime smanjena na mala klupka, koja se zadovoljavaju sa najoskudnijim zalihama hrane od svih poznatih pasmina medonosnih pčela. Razvoj na proljeće je vrlo buran, brz, nalik na "eksploziju" cijele populacije u jednoj košnici, što je opet značajka iz prošlosti budući je izvorno potekla iz hladnih krajeva, južno od Slovenskih Alpa, gdje su proljeća kratka, kišovita, a ljeta suha, vrlo topla i skoro bez paše. Kranjska pčela je ipak u osnovi planinska pčela, gdje je udomaćena stotinama godina i nijedna ju vrsta ovdje ne može po ničemu nadmašiti. Znači poželjna je u hladnijim klimatskim područjima.
Postoje podvrste koje su se nastanile u pojedinim regijama ovih krajeva na Balkanu, pa se mogu nabrojiti podvrste: slovenska primorska, središnjeg masiva, alpska, hrvatska primorska, slavonska, planinska (G. Kotar), isto tako u BIH i Crnoj Gori, te Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj......
Podvarijeteti ove pasmine su:
2.2.1. APIS MELLIFERA CARNICA – alpina (Austrija alpski dio Slovenije)
2.2.2. APIS MELLIFERA CARNICA – pannonica (Južna Austrija i Panonska nizina)
2.2.3. APIS MELLIFERA CARNICA – mediterana (obalni i otočni dio Hrvatske, južni dio BiH)
##MEDONOSNE OSOBINE## Imaju dugo rilce, (6,4÷6,8mm), to su najmirnije od svih vrsta pčela. Imaju buran proljetni razvoj, zajednica se razvije do vrlo jakih zajednica u rano proljeće prije glavnih paša. Ako nema unosa peludi ljeti, razvoj legla za stane, pa nam se često čini da je društvo izgubilo maticu, ali nije tako. Ujesen se veličina zajednice naglo smanjuje. Prezimljavaju u malim zajednicama i troše relativno malo hrane za prezimljavanje. U hladnijim područjima vrlo dobro podnose zimu. Prostor lijepe propolisom manje od drugih europskih pasmina pčela. Jedina im je loša osobina izraženi nagon za rojenjem, što je posljedica razvoja pčelarstva kod nas i težnja proizvodnje čim većega broja rojeva. Ovo se u novije vrijeme nastoji selekcijom smanjiti.
Boja hitina (oklopa) ove naše pčele je tamna, gotovo crna, a tijelo joj je obraslo gustim sivim dlačicama, pa ju naši narodi zovu od milja "sivka". Naša "sivka" je nastala i razvila se u krajevima gdje su promjene u prirodnom okruženju brze, sa dugim i oštrim zimama i vrućim i suhim ljetima. Zato su joj brzina i vitalnost te energična reakcija na svaku promjenu vremenskih uvjeta glavne vrline. Dobro brane košnicu i nisu agresivne.
Dlačice su guste i kratke, boje izrazito
sive, a kubitalni indeks se kreće od 2,4 do 3,0,
tipičan je 2,7 (po Ruttner-u, 1988.god).
(s7)
Slika 1. Pčela istovremeno skuplja nektar i pelud na istom cvijetu....
2.3. APIS MELLIFERA MELLIFERA, pronađena i klasificirana po pronalazaču Linnaeus-u,
godine 1758 - poznata u cijelom svijetu kao
"tamna nordijska pčela", također zvana i kao Njemačka crna pčela. Ime potiče iz regije Sjeverne Europe, gdje je najranije otkrivena od svih vrsta medonosnih pčela, (1758. god.), gdje se intenzivnije počela udomaćivati u moderno vrijeme, te je prenesena sa prvim iseljenicima iz Sjeverne Europe u Sjevernu Ameriku, u doba kolonizacije. Ekotipovi (podvrste) ove pčele su i francuska, te ukrajinska gdje su nastale i razvile se odijeljeno od tipa u Sjevernoj Europi.
To je velika vrsta pčele, tamne do potpuno crne boje, crnih dlačica po tijelu, rijetko obraslim sa najmanjim nagonom za skupljanje propolisa od svih prije opisanih vrsta.
##MEDONOSNE OSOBINE## Imaju kratko rilce, (5,7÷6,4mm), vrlo su nervozne i agresivne. Imaju polagan proljetni razvoj, zajednica se razvije do srednje veličine i jakosti. U kasno ljeto imaju najrazvijenije zajednice, u zimu ulaze sa sa puno pčela. Nemaju izraženu sklonost rojenju. Sklone su krađi, za vrijeme pregleda košnica su vrlo nemirne, bježe sa saća, razmile se po svim dijelovima košnice, čak po bočnim stranicama pa je pregled otežan. Osjetljive su na bolesti legla, loše se brane od voskovog moljca.
Dlačice su rijetke i duge dlačice, boje izrazito
crne, kod trutova
sive, a kubitalni indeks se kreće od 1,3 do 2,1
(s8)
Slika 1. Samoniklo medonosno bilje izvor je bogate "gozbe" pčele medarice ....
Podvarijeteti Europskih vrsta pčela su razvijeni oko Mediterana, pa tako poznajemo (ukratko):
a.) APIS MELLIFERA IBERICA, klasificirana po Engel-u, godine 1999.
To je pčela Iberskog poluotoka (Španjolska i Portugal)
b.) APIS MELLIFERA CERCROPIA, klasificirana po Kiesenwetter-u, godine 1860.
To je pčela Južne Grčke.
c.) APIS MELLIFERA CYPRIA, klasificirana po Pollmann-u, godine 1879.
To je pčela otoka Cipra. Ova južna pasmina ima osobinu izraženog bijesnog i razjarenog ponašanja pri pregledu, u usporedbi sa Talijanskom pčelom od koje je vjerojatno i potekla, ali je na njezinu ćud utjecala relativna izoliranost otoka Cipra kroz duga stoljeća ranih srednjovjekovnih doba (Križarski ratovi) i u modernije doba izoliranost od ostatka svijeta (podjela otoka Cipra) i zaustavljanje normalnog kretanja ljudi, roba i trgovine (20 stoljeće do danas). Prirodna granica otoka Cipra je Mediteransko more, koje je ovdje odigralo presudnu ulogu za razvoj i oblikovanje osobina ove pčele.
d.) APIS MELLIFERA RUTTNERI, klasificirana po Sheppard-u, Arias-u, Grech & Meixneru
1997 godine. Toje pčela otoka Malte, koja je potekla sa ovoga otoka i na njemu se
i dalje uzgaja i održava.
e.) APIS MELLIFERA SICULA, klasificirana po Montagan-u, godine 1911.
To je pčela sa otoka Sicilije, sa podvarijetetima iz obalne oblasti i unutrašnjosti
otoka. Najraširenija je na zapadnom dijelu otoka.
SLIKA 1. Na donjoj slici se jasno može uočiti veličina pojedine pasmine, boja zatka te proporcija veličine krila u odnosu na ciejlu duljinu tijela, veličinu glave naspram veličine cijelog tijela te osobitosti oblika i boje zatka, sa obršćenošću zatka dlačicama. Jasno se vidi zašto našu pčelu
apis mellifera carnica zovemo "sivka"
(s9)
SLIKA 2 Na gornjoj slici se jasno može uočiti proporcija veličine same pčele koja se nalazi na saću, boja same pčele i saća kao pozadine sa izraženom osobitosti oblika i boje zatka, i položaja krila "u radu". Opet se vidi iizražena boja naše
"sivke"
______________________________________________________________________________________
GENETIKA I SELEKCIJA PČELE MEDARICE • SEMINARSKI RAD •
Pazin, HRVATSKA • siječanj (januar)/2011. Pčelar Schumy • Središnja Istra • HRVATSKA
