EVO SAD SAM OVO PROCITAO PA KO HOCE NEKA CITA
Dr med. Rodoljub Živadinoviæ, Žitkovac
Ing. Vlastimir Spasiæ, Niš
Milutin Petroviæ, Kragujevac
NOVOSTI O OKSALNOJ KISELINI
U glavnom gradu Irske, Dablinu, od 21. do 26. avgusta 2005. godine, održan je 39. svetski pèelarski Kongres. Za ovaj pilot broj èasopisa Pèelar na latinici izdvojili smo informacije o oksalnoj kiselini.
Oksalna kiselina izbor obrazovanih pèelara
Moramo da naglasimo da su radovi o oksalnoj kiselini izazvali najveæu pažnju posetilaca Kongresa. Tražilo se mesto više, jer je nekoliko desetina ljudi stajalo. Gladni novih saznanja, pažljivo smo pratili izlaganja autora.
Antonio Nanetti na Kongresu Apimondije u Dablinu èita specijalno izdanje èasopisa Pèelar na engleskom jeziku
Najzanimljiviji nam je, naravno, bio Antonio Nanetti iz Italije (Consiglio per la Ricerca e la Sperimentazione in Agricoltura, Istituto Nazionale di Apicoltura, Bologna,
ananetti@inapicoltura.org), jedan od najboljih poznavalaca oksalne kiseline. Na poèetku je rekao kako je oksalna kiselina veoma popularna u Evropi za tretiranje zajednica bez legla, jer je jeftina i efikasna, a pèele je dobro podnose. Najpopularnije su metode nakapavanja i sublimacije. Sublimacija je po njemu skupa i zahteva veæe zaštitne mere prilikom tretmana. Za nakapavanje se u Italiji preporuèuje rastvor oksalne kiseline koji sadrži 4,2% oksalne kiseline, što se dobija mešanjem 1 grama dihidrata oksalne kiseline u kristalu sa 10 mililitara vode i 10 grama šeæera. Drugim reèima, u mešavinu jednog litra vode i jednog kilograma šeæera treba sipati 100 grama dihidrata oksalne kiseline (tj. 60 grama na litar rastvora). Ovde moramo da napomenemo da se u eksperimentima na zapadu pokazalo da je ovo veoma visoka doza, i da može da škodi pèelama. Zato se i kod nas preporuèuje 35 grama na litar rastvora. Rastvor se pravi tako što se pomešaju litar vode i kilogram šeæera, pa se od dobijenog rastvora odmeri potrebna kolièina, recimo jedan litar. Nakon predavanja prišli smo predavaèu i zamolili ga za neka pojašnjenja, oduzevši mu tako oko 45 minuta vremena. Meðutim, njegova predusretljivost je bila tako iskrena, da verujemo da mu to nije smetalo. Naprotiv. Ovde æemo sva naša saznanja preneti kao integralnu informaciju.
Pokazalo se, na osnovu rezultata eksperimenata, da je mnogo manje važno koliko oksalne kiseline ima u rastvoru, nego koliko ima šeæera! Do sada je u literaturi mogla da se naðe preporuka o maloèas pomenutom naèinu pravljenja rastvora šeæernog sirupa, ali se nigde nije objašnjavalo zašto. U 2001. godini stiglo nam je uputstvo od više autora (G. Liebig, K. Tampel, R. Büchler) da se kiselina sipa u 20%-ni šeæerni sirup. Tako je moglo da se zakljuèi da nije bitna koncentracija šeæera u rastvoru. Sada smo konaèno saznali da je to bila zabluda. Eksperimenti pokazuju da samo pri 60% šeæera u rastvoru oksalna kiselina pokazuje najbolje dejstvo! Ako je šeæera manje, opada efikasnost. Pitali smo zašto je to tako. Odgovorio nam je da pèele ne uzimaju rastvor oksalne kiseline, bez obzira koliko ima šeæera u njemu, zbog njegove velike kiselosti. Naime, oksalna kiselina daje najkiseliji rastvor (pH=1) od svih drugih kiselina uvršæenih u eksperiment (pogledajte tabelu). Šeæer u rastvoru služi da bi zajedno sa oksalnom kiselinom privlaèio vlažnost iz vazduha i održavao dovoljnu vlažnost koja je neophodna za kvalitetnije dejstvo oksalne kiseline. Kada je relativna vlažnost vazduha viša, efikasnost kiseline se poveæava i obrnuto. To su potvrdili i prošlogodišnji eksperimenti letnjeg tretiranja oksalnom kiselinom u Srbiji, jer je u kišnim danima u fijoci ispod mreže bilo više opale varoe! Šeæer je znaèi sinergist oksalne kiseline.
Još je Milani 2001. utvrdio da je efikasnost oksalne kiseline mnogo veæa kada je relativna vlažnost vazduha 75% nego kada je 42%. Zato bi i leti i zimi trebalo voditi raèuna da kod primene oksalne kiseline relativna vlažnost vazduha u narednim danima bude što veæa.
Kako autor ovog rada tvrdi, efikasnost oksalne kiseline potièe iskljuèivo od kiselosti, mada se ne zna taèno kako. Kiselina ne ulazi u telo varoe ni na koji naèin (èak ni inhalacijom), veæ je dejstvo verovatno iskljuèivo kontaktno. Ispitivali su i u telu varoe nisu našli kiselinu. Utvrdili su da je sama kiselost rastvora mnogo bitnija za efikasnost protiv varoe, nego što je bitna sama toksiènost oksalne kiseline. Jer, u jednom eksperimentu tretiranja nakapavanjem dobili su efikasnost kod standardnog rastvora (pH=1) od èak 98,7%, dok je isti takav rastvor, neutralizovan na pH=7 pokazao efikasnost od neverovatno niskih 8,3%! Nisu utvrdili nikakav uticaj na leglo niti bilo kakvo vidljivo ošteæenje legla. Matica je normalno nosila, ne smanjujuæi nosivost ako se tretira u periodu kada legla ima. Ne utièe na odgajanje zimskih pèela kada se tretira u periodu sa leglom (avgust).
Oksalna kiselina je namenjena prevashodno zimskom tretmanu (od poèetka novembra do Nove godine), kada nema legla, jer tada daje maksimalnu efikasnost. Ako se primenjuje i u drugim delovima godine, tokom godine je ne bi trebalo dati više od 3–4 puta. Kako nam je tvrdio, kiselina se tokom leta u košnici zadržava svega nekoliko dana. Zato se tokom leta tretman oksalnom kiselinom može ponavljati u periodu od najmanje 2 nedelje, ali je letnja efikasnost mnogo niža od zimske, svega 40–50%. Ovo ponavljanje tretmana ne utièe na maticu.
Utvrðeno je da oksalna kiselina ne izaziva ošteæenja pèela bitna za praksu
Meðutim, treba imati u vidu da se radi o toploj Italiji. U eksperimentima koje je nekoliko pèelara obavilo prošlog leta u kontinentalnoj Srbiji tretirajuæi oksalnom kiselinom u avgustu, pokazalo se da se oksalna kiselina zadržava u košnici i do 27 dana, a i poslednjeg dana nije pokazivala tendenciju opadanja efikasnosti (doduše, uslovi su bili idealni, pošto je vlažnost vazduha bila veoma visoka). Naravno, ne zna se koja je to kolièina kiseline u pitanju i da li bi došlo do predoziranja kada bi se potpuno pratilo navedeno uputstvo, ali je èinjenica da je u košnici ima bar mesec dana pri visokoj vlažnosti vazduha. Informacija o letnjoj efikasnosti oksalne kiseline nije se do sada mogla naæi u literaturi.
Nanetti je prvi saopštio taj podatak, a mi ga u praksi proverili i potvrdili u Srbiji prošle godine.
U eksperimentu èije je rezultate izneo na Kongresu, Nanetti je sa saradnicima pokušao da utvrdi kako taèno utièe na efikasnost oksalne kiseline smanjenje njene koncentracije ili smanjenje kolièine šeæera u rastvoru. Eksperiment je paralelno sprovoðen i u kontinentalnom delu zemlje (Modena), i u primorskom delu (Siena). Svaku eksperimentalnu grupu èinilo je 50 pèelinjih društava. Prva grupa je tretirana standardnim rastvorom (60 grama dihidrata kiseline na litar 60%-nog sirupa), druga grupa rastvorom sa manje kiseline (45,7 grama kiseline na litar 60%-nog sirupa), dok je treæa imala znatno manje šeæera, èak upola manje (62,8 grama kiseline na litar 30%-nog sirupa).
Pokazalo se da se efikasnost u prvoj i drugoj grupi skoro ne razlikuje (87,7% prema 87,1% oborenih varoa), iako je koncentracija kiseline znatno smanjena (za 23,8%). Meðutim, kod treæe grupe gde je šeæer smanjen za èak 50%, efikasnost je iznosila samo 70,3%, što je bilo i statistièki znaèajno. Prirodno opadanje varoe je u kontinentalnom delu zemlje dostizalo 13,6%.
U ovom eksperimentu su društva u kontinentalnom delu zemlje ušla u zimu sa proseèno 8 840 pèela, dok su u mediteranskom delu brojala proseèno 10 530 pèela. Kod društava koja su bila u kontrolnoj grupi i nisu tretirana proseèno uginuæe je iznosilo u kontinentalnom delu 20%, a u mediteranskom 26,6%. Uginuæe u grupi tretiranoj standardnim rastvorom u kontinentalnom delu je iznosilo 26,7%, a u mediteranskom 12,5%. Znaèi, u kontinentalnom delu više od kontrole (za 6,7%), a u mediteranskom manje (za 14,1%). Društva tretirana rastvorom sa manje šeæera imala su veæe uginuæe pèela, u kontinentalnom delu 32,1%, a u mediteranskom 18,9%. Grupa sa manjkom oksalne kiseline nije se znatno razlikovala od grupe sa normalnom (za uslove Italije) dozom. Ono što nas interesuje jeste da u kontinentalnom delu kod primene standardnog rastvora uginuæe pèela nije znaèajno izmenjeno tremanom oksalnom kiselinom.
Ali, bitno je i to da rastvor sa manje šeæera utièe na nešto veæe uginuæe pèela. Izmerili su i da je u grupi sa manje šeæera u rastvoru, u proleæe bilo manje legla u odnosu na netretirana društva (za 21% manje), što nije sluèaj kod grupe tretirane standardnim rastvorom (6,4% manje). Meðutim, autori smatraju da to nisu adekvatni parametri, jer nije utvrðena statistièka znaèajnost, pa im ne treba pridavati važnost.
U svom drugom radu, Nanetti je ispitivao sudbinu oksalne kiseline u pèelinjoj zajednici putem radiohemijskih ispitivanja. Pèelinjoj zajednici je dat 41 mililitar standardnog rastvora oksalne kiseline. Pomoæu ubaèenog radioaktivnog markera utvrðivano je prisustvo oksalne kiseline iz razlièitih uzoraka uzetih iz te košnice u predstojeæih mesec dana. Relativno visoko beta zraèenje pronaðeno je u sveže izgraðenom vosku i sveže izluèenim voštanim ploèicama. U ostatku istraživanja potvrðena je hipoteza da pèele metabolišu oksalnu kiselinu poreklom od našeg tretmana. In vivo i in vitro eksperimenti ukazuju da se metabolisanje oksalne kiseline vrši putem dekarboksilacije, èija enzimska priroda tek treba da bude utvrðena buduæim istraživanjima. U treæem radu, Nanetti je sa saradnicima ispitivao kako se oksalna kiselina ponaša u pèelama i na pèelama kojima je u šeæernom sirupu dodata njena mala kolièina (1,7 grama po društvu). Drugo društvo je tretirano sublimacijom (1,4 grama èiste oksalne kiseline). Oba društva su bila sliène snage. Iz njih je uziman po uzorak od 50 pèela na 0, 24, 48, 72, 96 i 168 sati. Posle nežnog ispiranja, seciran je digestivni sistem pèela. Posle 24 èasa, u oba društva se kod pèela našla približno ista ukupna kolièina oksalne kiseline (8,5 mikrograma po pèeli). Kasnije je kod društava tretiranih sublimacijom ustanovljena manja kolièina oksalne kiseline u digestivnom sistemu. Naredni korak je uraðen na pèelama uzetih iz društva 24 èasa nakon tretmana nakapavanjem oksalnom kiselinom, koje su prethodno pokazivale visok nivo oksalne kiseline u digestivnom traktu. Po 30 pèela je stavljeno u svaki od èetiri laboratorijska kaveza gde su hranjene rastvorom meda (1:1) po želji (ad libitum). Pèele uzete pre tretmana su služile kao kontrola. Konzumiranje hrane i smrtnost pèela su mereni tokom 16 dana. U prvih 24 i 48 sati uzimanje hrane je bilo statistièki niže kod tretiranih pèela, ali proseèan unos kod jedne pèele tokom èitavog perioda (1 022,5 miligrama po pèeli) nije bio statistièki znaèajan. Tokom 16 dana, kumulativni mortalitet je iznosio 45,8% i 42,8% kod tretiranih i kontrolnih (netretiranih) pèela što nije statistièki znaèajno. Eksperiment pokazuje da kontaminacija oksalnom kiselinom kod tretiranja može da ima privremeni uticaj na pèelinji odnos prema hrani. Nije utvrðena statistièki znaèajna razlika u smrtnosti pèela. Rezultati potvrðuju da nema akutnog trovanja pèela oksalnom kiselinom pri korišæenju uobièajenih doza. Ovde treba ponovo naglasiti da je za njih „uobièajena“ doza skoro dva puta veæa od one koju mi u Srbiji veæ koristimo i postižemo dobre rezultate.